Pranje novca je proces prikrivanja nezakonitog porijekla novca ili imovine stečenih kriminalom.

U slučajevima kada je imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela, kriminalac ili organizovana kriminalna grupa, traži način da koriste stečeni novac ili imovinu tako da svojim aktivnostima ne privlače pažnju nadležnih organa. Stoga vrše čitav niz transakcija sa krajnjim ciljem da se navedeni novac ili imovina prikažu kao zakonito stečeni. Novac dobijen putem određenog kriminala (poput iznuđivanja, insajderskih trgovanja, trgovine drogom, ilegalnog kockanja, utaje poreza..) je "prljav" novac. On u ovom procesu često menja svoj oblik i prebacuje sa jednog na drugo mesto, te može biti "opran" korišćenjem više metoda, što varira u funkciji od kompleksnosti i sofisticiranosti.

            1) konverzija ili prenos novca ili druge imovine, sa znanjem da su taj novac ili druga imovina stečeni kriminalnom djelatnošću ili učestvovanjem u toj djelatnosti u svrhu prikrivanja ili lažnog prikazivanja nezakonitog porijekla imovine ili pomaganja bilo kom licu koje učestvuje u vršenju te djelatnosti u izbjegavanju pravnih posljedica djelovanja tog lica;

            2) prikrivanje ili lažno prikazivanje prirode, porijekla, mjesta na kojem se nalazi, kretanja, raspolaganja ili vlasništva nad novcem ili drugom imovinom, prava povezanih sa novcem ili drugom imovinom, sa znanjem da su taj novac ili druga imovina stečeni kriminalnom djelatnošću ili učestvovanjem u vršenju te djelatnosti;

            3) sticanje, posjedovanje ili upotreba novca ili druge imovine ako se u vrijeme prijema zna da su taj novac ili druga imovina stečeni kriminalnom djelatnošču ili učestvovanjem u vršenju te djelatnosti;

            4) učestvovanje u izvršenju, udruživanje radi izvršenja, pokušaj izvršenja i pomaganje, podsticanje, olakšavanje i savjetovanje u vezi sa izvršenjem radnji iz tač. 1, 2 i 3 ovog stava.

Pranje novca je proces koji se može podijeliti u tri osnovne faze, s tim što treba imati u vidu da je ova podjela na faze ipak teorijskog karaktera, te da se u praksi one katkada preklapaju ili neke od njih pak izostaju.

Prva faza je prekidanje direktne veze između novca i nezakonite aktivnosti kojom je stečen i naziva se fazom «ulaganja». U fazi ulaganja, nezakonito stečen novac se uvodi u legalne finansijske tokove. Mnogo je načina na koji se to može ostvariti. Jedan od načina je da se gotovina pribavljena kriminalnim poslovima uplaćuje na bankovne račune, najčešće pod izgovorom neke regularne djelatnosti gdje se plaćanje uglavnom vrši u gotovom novcu, kao što su na primjer restorani, komisioni, butici itd. Ukoliko se gotovina pomiješa sa prihodima zakonitog poslovanja smanjuje se mogućnost brzog otkrivanja «prljavog» novca. Druga mogućnost je osnivanje lažne ili «fantomske» firme koja ne posluje već služi isključivo za polaganje «prljavog novca». Dalje, velike sume novca se mogu usitniti i polagati na račune u iznosima manjim od zakonskog cenzusa ili iznosima koji nisu sumnjivi i nisu predmet prijavljivanja nadležnim organima. Novac se može prebacivati i u gotovini u države koje nemaju jake sisteme za sprečavanje pranja novca i tamo polagati na račune kod banaka i drugih finansijskih institucija.

Druga faza je faza «raslojavanja» ili faza «prikrivanja». Nakon što je gotovina na neki način ušla u legalni finansijski sistem, naredni korak u procesu pranja novca je raslojavanje koje se ostvaruje prebacivanjem novca sa računa na račune širom sveta. Novac se transferiše mnogobrojnim transakcijama, od kojih mnoge nemaju nikakav smisao ni ekonomsku ili poslovnu logiku, a čiji je glavni cilj da se prikrije veza između novca i kriminalne aktivnosti od koje potiče. Prikrivanje prave svrhe ovih transakcija se može postići prividom da se novac transferiše radi plaćanja roba ili usluga u inostranstvu. Naime, da prebacivanje novca u inostranstvo ne bi bilo sumnjivo, «perači» novca često osnivaju firme u inostranstvu koje se pojavljuju u ulozi dobavljača. Ove firme šalju lažne ili uvećane fakture firmi u kojoj je već došlo do deponovanja «prljavog» novca, s tim da do razmene roba ili usluga ne dolazi uopšte ili se ona odvija u neodgovarajućem broju ili kvalitetu, a jedino što se kreće je novac, koji se prividno u cilju obavljanja zakonite djelatnosti šalje u inostranstvo. Pored ovog, veliki je broj i drugih načina da se novac, kada se jednom nađe na nekom računu transferiše radi prikrivanja njegovog porijekla. Kupovina polisa osiguranja, luksuznih predmeta, automobila, jahti, akcija u preduzećima, investicionih fondova, kao i drugih finansijskih instrumenata, samo su neki od tih načina.

Treća faza, faza «integracije» je posljednja faza u ovom procesu i nakon koje se «prljav» novac pojavljuje kao novac koji potiče od zakonom dozvoljene djelatnosti. Popularan metod integracije «prljavog» novca u legalne finansijske tokove je kupovina nekretnina kao što su poslovne zgrade, skladišta ili stanovi. Davanje u zakup nekretnina je potpuno zakonit posao, a prihod koji se ostvaruje na ovakav način neće biti sumnjiv. Ovakav novac se može investirati u preduzeća koja su u teškoćama koja nakon toga nastavljaju da rade, a dividende i direktorske plate koje se isplaćuju imaju oblik zakonitih prihoda. Jednom, kada novac dođe u ovu fazu, jako je teško, ako ne i nemoguće otkriti njegovo nezakonito porijeklo.

Kao društvo ne želimo da naš finansijski sistem bude zloupotrebljen za pranje novca I finansiranje terorizma. Banke su zakonski dužne da spriječe zloupotrebe. To je ono što  pokušavaju da urade. Banke sprovode istraživanje kupaca i prate, nadgledaju transakcije. To takođe može da utiče na klijente. Banke žele da budu efikasne I preventivno, ali I restriktivno djeluju protiv pranja novca.

Zašto banka želi da zna toliko o vama? Zašto otvaranje računa ponekad traje dugo? Poštena pitanja. Banke moraju – u svim fazama odnosa sa klijentima – pažljivo sprovesti istraživanje klijenata o mogućim rizicima integriteta kao što su pranje novca i finansiranje terorizma. To istraživanje ima uticaj na vas kao klijenta.

Ako želite da otvorite novi račun ili želite (novi) proizvod, banka mora prvo da utvrdi i potvrdi vaš identitet. Da li ste vi ona osoba za koju se izdajete, ili kažete da jeste? Banke uvjek traže podatke o identitetu.

Na primjer, vaša banka takođe može da postavlja pitanja o tome zašto želite da otvorite račun, koje su aktivnosti i izvor sredstava. U anketi klijenata banka procenjuje moguće rizike i utvrđuje očekivani profil transakcije. Anketa klijenata se zasniva na informacijama koje banka dobija od klijenata i iz javnih izvora. Ovo omogućava banci da procjeni rizike i odredi koje je ponašanje transakcije uobičajeno.

Banke takođe moraju da vrše kontinuirano praćenje tokom odnosa sa klijentom. Stoga, banke su u obavezi da prate sve transakcije, a po potrebi i dalje istražuju klijente. Na primjer, ako želite novi proizvod. Dakle Istraživanje klijenata se ne dešava samo kod novih klijenata. Takođe predmet preispitivanja se dešava ukoliko imamo neki neuobičajeni događaj ili ponašanje korisnika koje može dovesti do analize transakcije.

Banka daje klijentu da popuni ankete sa različitih aspekata o samom klijentu, npr. da li je politički eksponirana osoba, ili da li ima državljanstvo zemlje koja je na listi sankcija, ili …? Šta ukoliko se rizici ne mogu adekvatno ublažiti? Tada banka ne može stupiti u odnos ili imati odnos sa klijentom. Banka tada mora odbiti klijenta, ograničiti uslugu ili prekinuti odnos.

Da bi se izbjegle neugodne situacije pripremite se za pitanja vaše banke. Takođe, dajte banci informacije i dokumente koje traži. Bankama su potrebne ove informacije i dokumenti kako bi sprovele pažljivo istraživanje klijenata. Kao čuvari ispravnosti poslovanja finansijskog sistema, banke su zakonski obavezne da izvrše istragu klijenta i da adekvatno ograniče rizike, kako bi mogli da stupe u odnos sa vama i da vam daju pristup platnim transakcijama.

Koja su vaša prava kao klijenta? Naravno, uvijek imate pravo da uložite žalbu banci. Da li ste prošli kroz proceduru žalbe vaše banke i vi i vaša banka to ne možete da shvatite? Zatim možete podneti svoju žalbu Regulatoru, ombudsmanu za finansijske usluge, ili sudu. Odnos sa bankom možete prekinuti u bilo kom trenutku.

Banke dozvoljavaju pristup platnim transakcijama, ali danas stupanjem na snagu PSD2 pravila dozvoljeno je I drugim platnim institucijama koje registruje Regulator, kod nas CBCG. U kontekstu banaka, zato što je banka ta koja klijentu otvara račun. Da bi finansijski sistem bio čist i pošten, banke sprovode istraživanje klijenata. Na primjer, banka procenjuje da li može, može i hoće li nekoga da prihvati kao klijenta. Banke moraju kontinuirano pratiti transakcije svih klijenata.

Osnovno je pitanje da li neko želi račun, ili drugi (novi) bankarski proizvod?  Sledstveno zahtjevu, banka mora da identifikuje klijenta i da potvrdi taj identitet: da li je osoba za koju se on, ili ona predstavlja? Banka takođe mora da utvrdi svrhu i prirodu odnosa: zašto neko želi tu uslugu u banci?

Banka takođe zahtjeva informacije od klijenta. Na primjer, u slučaju pravne forme: informacije o krajnjim stvarnim vlasnicima, direktorima, aktivnostima, izvoru sredstava, porijeklu sredstava i očekivanom profilu transakcije. Banka mora da procenjuje rizike. To se radi na osnovu informacija i dokumentacije koju dobije od kupca. Ili na osnovu informacija iz javnih izvora. Na primjer, banka procenjuje da li može, može i hoće li prihvatiti nekoga kao klijenta.

Prati se transakciono ponašanje svih klijenata koji imaju odnos sa bankom. Poredeći  transakcije sa očekivanim profilom transakcije, banke provjeravaju da li postoje neobične transakcije. Na primjer, banke gledaju na veličinu, vrstu (gotovina? međunarodne?) i učestalost transakcija. Da li odgovara očekivanom profilu ovog kupca?

Šta je neobična i sumnjiva transakcija?

Može li banka da isključi rizik od pranja novca ili finansiranja terorizma u slučaju transakcije? Ukoliko ne može tada je banka dužna da ovu transakciju prijavi kao Upravi policije-CG. Ovaj državni organ sprovodi dalje istrage, i utvrđuje da li je neobična transakcija sumnjiva ili ne.

Banka samo gleda da li je transakcija neuobičajena. Vlada utvrđuje da li je transakcija sumnjiva. Ako se transakcija proglasi sumnjivom, FOJ će to proslijediti istražnim organima. Tek nakon krivičnog gonjenja od strane Državnog tužilaštva, sudija odlučuje da li postoji pranje novca ili finansiranje terorizma.

Banke su dužne da prate svaku transakciju svih svojih klijenata. Međutim, pojedinačne banke imaju ograničenu vidljivost u potencijalno neuobičajenim obrascima transakcija. To je zato što kriminalci često šire svoje tokove transakcija na različite banke. Moguće je na primjer da pet banaka započne zajedničko praćenje transakcija. Primjer imamo u Holandiji, gdje se transakcije prate u zajedničkom objektu - Transaction Monitoring Netherlands (TMNL). TMNL uspostavlja smislene veze između transakcija različitih banaka. To daje signale o tome, koje pojedinačne banke zatim procenjuju u svojim redovnim procesima. Ovo omogućava bankama da rade na ciljaniji način i daje kriminalcima manje prostora za kretanje. Ova saradnja između banaka doprinosi ciljanom i efikasnijem pristupu pranju novca i finansiranju terorizma.

Održavanje našeg finansijskog sistema čistim ne smije dovesti do toga da ljudi budu nepravedno isključeni. Sprovođenje zakonskih obaveza za održavanje čistog finansijskog sistema mora biti proporcionalno i efikasno, smatraju banke. S pažnjom na uticaj na kupce i potencijalno neželjene efekte. Pročitajte ovde uska grla i moguća rešenja koja banke vide.

Poslednjih godina porasla je društvena i politička pažnja na sprečavanju finansijskog kriminala, u zemlji i inostranstvu. Na primjer, takođe smo vidjeli strožiju zakonsku regulativu u petoj evropskoj direktivi protiv pranja novca, koja je intenzivirala napore banaka. Čuvari legalnosti poslovanja – uključujući banke – preduzimaju strože mere za smanjenje potencijalnih rizika.

Stroge obaveze i strože mjere mogu dovesti do neželjenih efekata za bona fide klijente. Na primjer, kupci doživljavaju produženo vremenski završetak transakcija ili dobijaju pitanja koja im bude nelagodnost prilikom ispunjavanja ankete banke. Korisnici primećuju da se povećao administrativni teret.

Neželjeni efekti mogu stvoriti neravnotežu između finansijskog integriteta (čist sistem) i finansijske uključenosti (dostupne platne transakcije). Što predstavlja dvije važne vrijednosti u crnogorskom finansijskom sistemu.

Stroge obaveze i strože mjere znače za banke godišnju investiciju neoubičajeno veliku za druga Privredna društva. Na tome svakodnevno radi oko 2.500 bankarskih službenika. Međutim, broj osuda i oduzetih sredstava se neznatno povećava. U 2021. godini, na primjer, vlada Holandije je mogla da oduzme samo 368 miliona evra novca od kriminala – od procenjenih 16 milijardi eura tokova pranja novca. U toj godini banke su prijavile 263.000 neobičnih transakcija, a FIU-NL je samo 47.000 prijava banaka proglasila sumnjivim.

Korišćenje prostora zasnovanog na riziku u sprovođenju zakonskih obaveza čuvara legalnosti finansijskog sektora  „Više tamo gde je potrebno i manje gde je moguće“, kako to prikladno opisuje Holandska centralna banka u svom izvještaju. Banke podržavaju ovaj pristup De Nederlandsche Bank – kako za njegovu implementaciju, tako i za nadzor.

Bliska saradnja između javnih i privatnih strana u lancu borbe protiv pranja novca. Održavanje čistog finansijskog sistema je zajednička odgovornost javnih i privatnih strana – od vlade do regulatora i od banke do klijenta. Bankarski sektor blisko sarađuje sa drugim stranama u lancu borbe protiv pranja novca kako bi zajedno bili efikasniji. Na primjer, banke rade zajedno sa FOJ-em, policijom, Državnim tužilaštvom i ministarstvima finansija i pravde, Agencijama za nadzor hartija od vrijednosti, I drugim institucijama Sistema koji su u obavezi da čuvaju legalnost finansijskog sektora.