Sasvim je izvjesno da prevare postoje otkad postoji i ljudski rod. Jedna od najpopularnijih prevara svih vremena, koja ima i poseban naziv po svom tvorcu, a uz to je i danas prisutna u brojnim oblicima, je Ponzijeva šema.
Sve je počelo dvadesetih godina prošlog vijeka, kada je Čarls Ponzi smislio način da prevari i ošteti mnoštvo ljudi za milione dolara, natjeravši ih da vjeruju da će zaraditi veliku količinu novca. Kao i kod svake prevare, i kod ove posreduju psihološki faktori, kao što su pohlepa, ali i lakovjernost, odnosno vjerovanje u stvari koje su zbilja suviše dobre da bi bile istitnite.
Iako su zapisi o različitim formama ove šeme prisutni još od 19. vijeka, ipak se Ponzi smatra njenim tvorcem. Ona ima sljedeće ključne elemente:
- Investitorima se obeća veliki povrat uloženog novca. Ponzi je svojim žrtvama garantovao da će zaraditi od 50 do 100 odsto sume koju ulože.
- Na samom početku cijele stvari, investitori zaista i dobijaju visoke količine novca spram onoga što su uložili, ali je „caka” u tome što je to zapravo novac koji su uložili drugi investitori.
- Novac koji steknu ovako lako investitore podstiče da nastave sa ulaganjem, ali obično više ne vide „živ” novac, već se sve sastoji od obračuna onoga što tek treba da im se isplati.
- Tako investitori više nisu u mogućnosti da povuku uloženi novac, a u ovoj fazi još i ne shvataju da je riječ o prevari. Nude im se nove mogućnosti ulaganja ili im se obećava još veća zarada ako investiraju dugoročno. Ponzi je tvrdio da će za ulaganja u periodu od 45 dana obezbijediti povrat od 50 odsto, a za period od 90 dana čak 100 odsto.
- Novi investitori bivaju isplaćeni novcem starih investitora, a stari se drže na kratkoj uzici stalnim obećanjima da će do isplate doći i da će, što duže čekaju, suma biti veća. Ljudi u ovom trenutku obično odbijaju da povjeruju da su prevareni i tako čitav krug nastavlja da se vrti.
Ponzijeve operacije počele su nakon što je primio pismo iz Španije koje je došlo sa internacionalnim kuponom (IRC) koji se može zamijeniti za jednu ili više poštanskih markica. Tako se na dobijeno pismo može odgovoriti potpuno besplatno. S obzirom da poštanske markice ne koštaju isto u zemljama u kojima se IRC može kupiti i zamijeniti za marke, ovaj sistem ima manjkavost koju je Ponzi iskoristio. Tako je započeo sa svojom šemom u Italiji, odakle je emigrirao 1903. godine. Njegovi rođaci iz ove zemlje, gdje su markice bile jeftinije, su za njega kupovali IRC-ove i slali ih u SAD. Njegova namjera bila je da mijenja IRC-ove za markice u Americi i prodaje ih, za šta kaže da je ostvarivao i do 400 odsto profita.
Iako je 1919. iskusio prve birokratske nevolje sa ovom šemom, Ponzi je i dalje uspijevao da ubijedi svoje prijatelje iz Bostona da u istu investiraju. Njima je govorio da će ostvariti zaradu od 60 odsto od uloženih sredstava.
U intervjuu za The New York Times, Ponzi je 30. jula 1920. godine opisao rane dane svojih malverzacija: „Prvo sam pokušao sa malim iznosima i uspijevalo je. Prvog mjeseca 1.000 dolara postalo je 15.000. Zatim sam počeo da uvodim svoje prijatelje. Najprije sam prihvatao depozite u mjenicama koje su se naplaćivale posle 90 dana, po 150 dolara za svakih 100 primljenih. Iako sam obećavao naplate nakon 90, zapravo sam ih vršio nakon 45 dana.”
